JASNA 2.0 je integralni dio multimedijskog i transdiscplinarnog projekta Nicole Hewitt, koji se realizira pod raznim naslovima OVA ŽENA SE ZOVE JASNA ili Politritmija i Migrirajući glasovi ili Jasna.Spisi. Projekt je započet 2010. godine kao opsežno istraživanje koje se manifestira kao performativno filmski esej, recital, tekst i video, a bavi se sposobnošću medija da stvara materijalnu stvarnost. a tehnologija izvedbe ujedno je i gradbeni element rada. Razdoblje kojim se projekt bavi je vrijeme od osamdesetih godina do danas a ‘mjesto radnje’ je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na prostorima bivše Jugoslavije u Den Haagu. Rad se ne dotiče zločina već periferije rada suda, njegovih zaposlenika i ‘korisnika’, a glavna protagonistica Jasna je žena koja je početkom 90tih imala dvadesetak godina i studirala književnost u Zagrebu, a sad je zaposlena na haškom sudu, kao administratorica i podrška svjedocima. Projekt kroz tekst, arhive, osobne povijesti i službene povijesti ispituje intimno i kolektivno sjećanje, mjesto povijesne traume i poslijedice te povijesti u obliku migracija, tranzicija, prekarnog rada, a ujedno i i medijskih tehnologija proizvodnje stvarnosti i povijesnih istina.

This woman is called Jasna is a long term hybrid project and exists in the form of text and image, performance and video.

The project deals with a twenty year period of a woman from Vukovar, a town under siege during the war in former Yugoslavia, who at the beginning of the war was 21 and now, 25 years later, works in The Hague at ICTY (International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia) as an administrator and witness support worker. The project is written through multiple voices, characters, it explores different registers of language and meanders around the themes of war, history, evidence and the voicelessness of women.

It takes the form of a montage of fiction, historical fact, the ICTY archives and court transcripts, job applications and descriptions, as well as an accumulation of detail from various protagonists, interpreters, linguists, cleaners, drivers and various displaced persons, investigators, ballistic experts, silviculturalists, forensic anthropologists, technicians …

Using Jasna’s own memories, my memories, the discourses that framed us as subjects and/or artists, the migrations that marked us as displaced and never in synch with our own histories this project starts from a documentary mode but implies a narrative approach and fictionalisation of discontinuous histories.

Somewhere between these various encounters and transmissions float the traces of an invisible woman. This woman is called Jasna.